Gdje je nestao članak 5 Temeljnih načela Kodeksa medicinske etike i deontologije: „U svojem ću djelovanju čuvati ugled i dostojanstvo liječničkog staleža i časno se odnositi prema kolegama“?

Viktor von Weizsaecker, njemački liječnik (1886.-1957.) koji se bavio psihosomatikom, definirao je „krizu osobe“ , ističući da svaka bolest ugrožava cijelog čovjeka, a ne samo neki njegov organ ili dio. Navedeno ukazuje na prožimanje raznolikih razina ljudske stvarnosti koje se ne smiju proučavati izdvojeno, jer se međusobno uvjetuju. No, u modernom medicinskom sustavu, djeliće razlomljenih dijagnostičkih i terapijskih postupaka obavlja mnoštvo bolesniku stranih, visoko profesionalnih te nažalost nerijetko emocionalno nepristupačnih subspecijalista. Često izložen agresivnim medicinskim intervencijama, tijekom kojih se suočava s mehanički hladnim i zastrašujućim strojevima i opremom , bolesnik gubi prisni kontakt s liječnikom. Između zdravlja i osjećaja sreće s jedne strane, te patnje, bolesti i smrti s druge – ubačena je profesionalno hladna i emocionalno indiferentna medicinska mašinerija. Ona postaje surogat liječniku – povjereniku ljudskog tijela i nas samih. Upčavajući spomenute probleme, suvremena medicina se kroz svoje teorijske i praktične, znanstvene i stručne aktivnosti – nudeći nadogradnju Hipokratovih zasada , očitovala u „Deklaraciji o pravima bolesnika“ .
Mnogi su nezadovoljni učincima sve veće specijalizacije liječnika, ostvarenjima izuzetno snažne farmaceutske industrije i pristupom bolesniku u kom dominira znanstveno – tehnička hladnoća. Zdravstvo stoji enormne količine novaca i sve je snažnija tendencija daljnjeg poskupljenja. Danas je farmaceutska industrija jedna od najbogatijih institucija na svijetu, s ogromnom, ne samo financijskom moći. U njoj je prisutna najveća koncentracija visokoškolovanog kadra i visokokvalitetne opreme te informacija. Navedeno otvara brojna, često teška i zahtjevna pitanja iz područja medicinske etike i kliničke bioetike te nužnost u donošenju odluka o abortusu, eutanaziji, korištenju aparata za produženje života (distanazija), liječničkoj tajni, transplantaciji organa, genetskom inženjeringu, kliničkim ispitivanjima, odnosu prema bolesnicima. Iz navedenog razvidno je da je pred nama liječnicima doba kada ćemo morati zajedno, na mudar način odabrati optimalan put za budućnost.
Kako navodi Priručnik medicinske etike Svjetskog liječničkog udruženja, liječnici su profesija koja je tradicionalno hijerarhijski ustrojena i prema unutra i prema van . Prema unutra: prvo, između specijalista različitih specijalnosti postoje razlike jer se neke specijalnosti smatraju prestižnijim i bolje su plaćene ; drugo, specijalisti koji imaju i akademsku karijeru utjecajniji su od onih u privatnoj ili javnoj praksi te treće, u slučajevima zbrinjavanja određenih skupina pacijenata liječnik primarne zdravstvene zaštite postaje hijerarhijski više pozicioniran dok ostali liječnici, čak i oni s većim iskustvom i/ili vještinama, postaju isključivo konzultanti, osim ako se skrb o bolesniku ne dijeli s njima. Gledano izvana, liječnici su tradicionalno bili na čelu hijerarhije zdravstvenih djelatnika, iznad medicinskih sestara i ostalih zdravstvenih struka. No, medicinski paternalizam se postupno osuo porastom prepoznavanja prava pacijenata da sami donose odluku o svojem liječenju i zdravlju (autonomija pacijenta, obavješteni pristanak). Kao rezultat, suradni je model donošenja odluka zamijenio autoritaran model koji je karakterizirao tradicionalni medicinski paternalizam .

Iz svega navedenog postavlja se pitanje što je s nama liječnicima, našoj prisegi „Moji će mi kolege biti moji braća i sestre“ . Nije li nas trokut sve sofisticiranija i tehnološki savršenija medicina – pacijent – novac, doveo da smo postali jedan drugome lupus (vuk)?

Literatura:
Simonić, A. Tragovima znanja u budućnost. Medicinski fakultet Sveučilišta u Rijeci. 2005.
Priručnik medicinske etike Svjetskog liječničkog udruženja. Medicinska naklada 2010.

Doc.dr.sc. Morana Brkljačić, dr.med.
Poliklinika „Sveti Rok M.D.“ Zagreb
Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Vijeće predmeta Medicinska etika
Predsjednica Povjerenstva za medicinsku etiku i deontologiju HLZ

Iz svega navedenog postavlja se pitanje što je s nama liječnicima, našoj prisegi „Moji će mi kolege biti moji braća i sestre“ .  Nije li nas trokut sve sofisticiranija i tehnološki savršenija medicina – pacijent – novac,  doveo da smo postali jedan drugome lupus (vuk)?