Hoće li nam uskoro trebati „liječnički pravobranitelj“?

Ne baš kolegijalni odnosi između vodećih institucija i organizacija liječnika kao što su npr. Ministarstvo, Komora, uprave zdravstvenih ustanova, koji se svakodnevno iščitavaju i u novinskom tisku, iznova ukazuju na upitnost poštivanja jednog od temeljnih načela Kodeksa medicinske etike i deontologije HLZ i HLK (Članak 1, stavak 5: U svojem će djelovanju čuvati ugled i dostojanstvo liječničkog staleža i časno se odnositi prema kolegama.), a pred same liječnike stavljaju ozbiljne poteškoće u svakodnevnom radu. Iako i Međunarodni kodeks medicinske etike Svjetske liječničke udruge navodi da će: … liječnik nastojati razotkriti liječnike manjkave po karakteru ili stručnosti ili one koji se služe prijevarom i podvalama, primjena tog načela je malo kad laka. No, poštivanje kolega i jest nešto više i traži dodatni napor: aktivno je i pozitivno. Prvi bi korak trebao biti tražiti rješenja na što je moguće neformalan način (npr. kroz izravan razgovor između osoba koje se ne slažu), idući prema više formalnim postupcima, i to samo onda ako su neformalne mjere bile neuspješne. Jasno je da ograničena sredstva za zdravstvenu zaštitu i organizacijska politika znatno otežavaju postizanje dogovora. Načela postupanja pučkog pravobranitelja, kojima on kao nezavisno državno tijelo nadzire zakonitost rada izvršnih tijela, ne dirajući u postojeći sustav nadzora: neovisnost i samostalnost u djelovanju, poštivanje ustavnosti i zakonitosti, pravednost i moralnost, neformalnost postupanja, mogućnost preventivnog djelovanja, nameću usporedbu i postavljaju pitanje, treba li to nama „liječnički pravobranitelj“ kada se uporno zanemaruje provođenje medicinskih etički načela od strane vodećih institucija i organizacija liječnika?

Ključne riječi: Kodeks medicinske etike i deontologije HLZ i HLK, pučki pravobranitelj-ombudsman

Prof.dr.sc. Jadranka Mustajbegović
Akademija medicinskih znanosti Hrvatske, Praška 2/III, Zagreb
jmustajb@gmail.com