Tribina PRIZIV SAVJESTI U SVJETLU AUTONOMIJE I TEMELJNIH LJUDSKIH PRAVA

Tribina PRIZIV SAVJESTI U SVJETLU AUTONOMIJE I TEMELJNIH LJUDSKIH PRAVA

U povodu obilježavanja Svjetskog dana priziva savjesti  15.svibnja Povjerenstvo za medicinsku etiku i deontologiju  Hrvatskog liječničkog zbora organiziralo je dana 18.svibnja 2022. godine tribinu pod nazivom „Priziv savjesti u svjetlu autonomije i temeljnih ljudskih prava“. Tribina je organizirana na inicijativu članova Povjerenstva za medicinsku etiku i deontologiju Hrvatskog liječničkog zbora (HLZ) u suradnji s Akademijom medicinskih znanosti Hrvatske (AMZH),  Akademijom pravnih znanosti Hrvatske (APZH) i Hrvatskom liječničkom komorom (HLK),  uz podršku predsjednika HLZ  prof. dr. sc. Željka Krznarića. Pozdrav i  dobrodošlicu na tribinu u ime Prof. dr. sc. Željka Krznarića, predsjednika Hrvatskog liječničkog zbora uputila je doc.dr.sc. Morana Brkljačić, dr. med., predsjednica Povjerenstva za medicinsku etiku i deontologiju HLZ.

Lijepim riječima i moralno obojenim porukama skup su pozdravili :

Prof. dr. sc. Slavko Orešković, dekan Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu navodeći da je priziv savjesti pravo liječnika i nema ga nitko pravo osporavati. Ocijenio je kako je u ovoj aktualnoj temi puno paušalnih ocjena, no da sa stručnog aspekta treba razjasniti što je pobačaj, što je porođaj, što je feticid, što je čedomorstvo jer se puno stvari krivo interpretira. Pozdravlja skup riječima:  ‘Ja sam uvijek za to da se ljudski život štiti. To je naše poslanje i zakletva koju sam položio prije skoro 40 godina. Naš zakon nije jasno regulirao ove sve termini. Puno je izazova i problema etičkih, moralnih, pravnih, medicinskih ali mi smo tu kao liječnici. Liječnici se moraju boriti za ljudski život od samog početka’.

U ime doc. dr. sc. Krešimira Luetića, predsjednika Hrvatske liječničke komore,  skup je pozdravila prof.dr.sc. Lada Zibar, Predsjednica Povjerenstva za medicinsku etiku i deontologiju HLK, dok je u ime izv. prof. dr. sc. Anamarije Musa predsjednice  Akademije pravnih znanosti Hrvatske skup pozdravila izv.prof.dr.sc. Marta Dragičević Prtenjača.

Prof. dr. sc. Alemka Markotić, predsjednica Akademije medicinskih znanosti Hrvatske, pozdravila je skup porukom: „Priziv savjesti iznimno je važna tema jer svi kada se okrećemo medicini kao mladi ljudi, okrećemo se zaštiti života. Odluke nekada možemo sami rješavati, ali vrlo često, trebaju nam i druge struke, prije svega pravna.  Iznimno je važno je da se struka bavi ovime i to oni koji su stručni, bez strasti i politike, razumno i stručno u interesu zaštite života i čovjeka’,

Pozdravni govor te uvod u tribinu održala je doc.dr.sc. Morana Brkljačić, dr. med., predsjednica Povjerenstva za medicinsku etiku i deontologiju HLZ ujedno i moderatorica tribine istaknuvši kako je riječ o temi koja ponovno intrigira kako javnost tako i zdravstveni sustav. Podsjetila je na Ženevsku deklaraciju iz 1948. godine, koja je modernizirana verzija Hipokratove zakletve, a predstavlja deklaraciju o liječničkoj posvećenosti humanitarnim ciljevima medicine u kojoj stoji, napominje, da štitimo ljudski život od začeća do prirodne smrti.

Pozvani predavači na tribini bili su: Prof.dr.sc. Jasenka Markaljević, dr.med.;   Mr. sc. Helena Majić ustavnosudska savjetnica pri Ustavnom  sudu  RH;  Prof. dr. sc. Lada Zibar – predsjednica Povjerenstva za medicinsku etiku i deontologiju HLK,  Medicinski fakultet Sveučilišta u Osijeku ; Prof. dr. sc. Dubravka Hrabar- članica Znanstvenog Vijeća Akademije pravnih znanosti Hrvatske,  Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Katedra za obiteljsko pravo;  Prim. Boris Ujević specijalist ginekologije i porodništva, uži specijalist humane reprodukcije te član Izvršnog odbora Hrvatske liječničke komore; Prim. dr. sc. Žarko Udiljak, dr. med. dent. spec. stom. prot. – predsjednik Hrvatskog kršćanskog društva dentalne medicine  te Prof. dr. sc. Ana Planinc-Peraica  – članica Povjerenstva za medicinsku etiku i deontologiju HLZ i Akademije medicinskih znanosti Hrvatske.

Profesorica Jasenka Markeljević u svom je izlaganju ukazala na važnost multidisciplinarnog i argumentiranog dijaloga na temu zaštite dostojanstva ljudskog bića kao civilizacijske stečevine uz naglasak  da je pravo na priziv savjesti individualno i neselektivno, osnovno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom RH, definirano u Povelji EU i brojnim međunarodnim dokumentima, konvencijama i rezolucijama od kojih je zadnja Rezolucija Parlamentarne skupštine vijeća Europe iz 2010.g. Svi pozvani sudionici Tribine i gotovo svi koji su sudjelovali u raspravi jasno su  i nedvosmisleno istaknuli sve medicinske i pravne argumente koji štite individualno i neselektivno pravo na priziv savjesti zajamčeno Ustavom RH, sukladno kontinuitetu o poimanju dostojanstva ljudskog bića od antičkogrčke tradicije, Hipokratove zakletve, 4. načela Nϋrnberških procesa, Povelje EU, brojnih Konvencija i Rezolucija odnosno demokratskim stečevinama naše civilizacije.

Mr. sc. Helena Majić, podsjetila nas je kako je u  početku prigovor savjesti izričito zajamčen samo za osobe koje bi odbile vojnu službu no nastavno navodi da Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u članku 9. jamči pravo mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi. Također navodi da Europski sud za ljudska prava u svojim počecima nije priznao prigovor savjesti kao pravo koje bi ulazilo u slobodnu mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi. Prvi put u jednom širem kontekstu zdravstvenog sustava u francuskom slučaju prekršajne kazne, dvoje ljekarnika koji su odbili prodavati kontracepcijska sredstva prizivajući se na priziv savjest, Europski sud za ljudska prava je rekao da sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi, pogotovo kada se radi o slobodi vjeroispovijedi, uključuje različite načine manifestiranja vjere u javnosti kao što su bogoštovlja, ceremonije, javni govor, izražavanje vjerskih uvjerenja.

Prof.dr.sc.Lada Zibar u svom je izlaganju ukazala da iako je priziv savjesti dio europske legislative, nesporno zakonski reguliran i zajamčen u hrvatskim zakonima, te iako je dio važećih etičkih odredbi, njegovi protivnici traže načine da relativiziraju liječnikovo pravo na njega, u svakoj mogućoj situaciji tražeći razloge za to naglasivši kako se liječnike namjerno proziva na izjave u vezi s postojećim manjkavostima propisa (legislative) i organizacije zdravstvenog sustava (za što pojedinačni liječnici nisu niti nadležni niti odgovorni!). Postojanjem priziva savjesti objašnjavaju se zakonodavni propusti i propusti u organizaciji zdravstvenog sustava, a odgovornost sustava svodi se na odgovornost liječnika. Prof. Zibar naglasila je da je preispitivanje motiva liječnika za iskazan priziv savjesti nedopustiv isto kao i zahtjev za popis liječnika koji imaju priziv savjesti. Profesorica navodi da se priziv savjesti politizira na način usmjeren protiv Katoličke crkve (kao da liječnici koji nisu praktični vjernici katolici ne mogu imati savjest) kao i činjenicu da se institut priziva savjesti kritizira i za situacije za čiji kontekst nije primjeren / primjenjiv te je time kontinuirano na meti onih koji za krajnji cilj imaju ukidanje ovoga instituta.

Prof. dr. sc. Dubravka Hrabar u svom je izlaganju navela nekoliko ključnih momenata vezanih uz pravo na priziv savjesti. Tako navodi da na tragu prirodnopravnog učenja o savjesti koja je imanentna razumnom čovjeku, mnogi međunarodni dokumenti kojih smo potpisnica i koji nas obvezuju sadržavaju pravo na slobodu savjesti.  U Hrvatskoj je ovo pravo sadržano u Ustavu RH na dvojak način: kao jamstvo postojanja slobode savjesti i kao pravo koje se ne može ograničiti niti u slučaju neposredne opasnosti za opstanak države. Sloboda savjesti uvijek se pojavljuje kao dio slobodarskog trolista: savjest – vjeroispovijed – mišljenje, a zajedničko im je dvoje: 1. što tek njihovo ispunjenje, realizacija, izražavanje svjedoče o njihovom postojanju kod pojedinca i 2. što su utjelovljena kao pravo na slobodu (savjesti, vjeroispovijedi i mišljenja). Dakle, svo troje imaju smisla samo ako su prešli iz „postojanja/imanja“ u jasnu manifestaciju.

Oko savjesti, ističe prof. Hrabar, prepliću se dvije alternative: jedna je prizivanje na nju, a druga je njezino nijekanje. Imati slobodu savjesti, vjeroispovijedi, uvjerenja i mišljenja bez mogućnosti priziva na njih, tek je puka deklaracija i ukras demokracije i ljudskih prava.  Pri definiranju savjesti i priziva na nju postoji opasnost pozitivističkog pogleda u pravu kad legalisti smatraju da je zakon alfa i omega, jer je zakon izraz kolektivne savjesti, koji nadvladava individualnu savjest. Time se niječe i ljudsko dostojanstvo, jer zakon kao izraz društvene svijesti preteže nad individualnim. Tako bi navodno postojala društvena savjest, što nas dovodi do temelja svih totalitarizama koji su uvijek gušili slobodnu volju pojedinca i kolektivno pretpostavljali individualnome. U vezi s time, navodi, da je zajedničko svim državama članicama EU koje pravno uređuju pitanje pobačaja, da se medicinsko osoblje može pozvati na priziv savjesti, osim u hitnim situacijama koje predstavljaju opasnost po zdravlje i život trudnice.

Priziv savjesti, objasnila je prof. Hrabar,  kao oblik prilagođavanja uvjeta rada radnicima određene vjere i uvjerenja jest njihovo pravo, ujedno i obveza poslodavca koja, između ostalog proizlazi i iz ustavom i zakonom zajamčene zabrane diskriminacije. Liječnik ne smije biti diskriminiran zbog poziva na priziv savjesti kako prije tako ni poslije zasnivanja radnog odnosa, te mora uživati punu radnopravnu zaštitu, kao što ni liječnici koji ne izjavljuju priziv savjesti u etički dvojbenim medicinskim slučajevima ne smiju biti zbog toga diskriminirani. Prof. Hrabar naglasila je dobro znanu činjenicu da je u  javnom prostoru mnoštvo neznanja i pogrešnih informacija  i zato treba upozoriti kako nije poželjno zaobilaziti struku (medicinu i pravo) sa svrhom da odluke vlasti, sadržaji zakona, interpretacije Ustava budu prilagođene individualnim, subjektivnim potrebama, udrugama, političkim strankama i lobijima. Znanstveni odnos prema savjesti i prizivu na nju vrlo je jednostavan, logičan i pravedan.

Primarius Boris Ujević podsjetio nas je u svom izlaganju na povijesni razvoj zaštite priziva savjesti kazavši da je pravo na priziv savjeti univerzalno ljudsko pravo i ne bi ga se smjelo ograničiti zakonom. U velikoj većini zemalja Europske unije, navodi Ujević,  to je pravo ozakonjeno i ne vidi razloga da Hrvatska bude jedna od rijetkih iznimaka u Europskoj uniji.

Prof.dr.sc. Ana Planinc- Peraica u svojem je izlaganju prikazala rad i djelovanje Etičkih povjerenstava u bolnicama naglasivši da se kao takva Etička povjerenstva pri svom djelovanju i donošenju odluka vezano za priziv savjesti pozivaju na Zakon o liječništvu u kojem stoji: „radi svojih etičkih, vjerskih ili moralnih nazora, odnosno uvjerenja liječnik se ima pravo pozvati na priziv savjesti te odbiti provođenje dijagnostike, liječenja i rehabilitacije pacijenta, ako se to ne kosi s pravilima struke te ako time ne uzrokuje trajne posljedice za zdravlje ili ne ugrozi život pacijenta. O svojoj odluci mora pravodobno izvijestiti pacijenta te ga uputiti drugom liječniku iste struke“ zaključivši da je priziv savjesti europska stečevina koja se mora braniti.

Nakon izlaganja razvila se kvalitetna i plodonosna rasprava koja bi se mogla poistovjetiti za promišljanjem prof.dr.sc. Dubravke Hrabar koja kazuje: „savjest je imanentna razumnom biću, uređena je međunarodnim dokumentima i nacionalnim propisima, njezin smisao se, među inim, djelotvorno ostvaruje prizivom na nju, zbog čega nitko ne smije trpjeti štetu ili diskriminaciju, država mora posegnuti za onima koji nemaju problema s odnosom prema nekom postupku, a ne isključiti one koji se prizivaju. Sloboda savjesti neograničeno je ljudsko pravo, krucijalni trenutak posjedovanja savjesti je njezin izlazak iz nutrine, njezino iskazivanje, dakle aktivan odnos, što obuhvaća i mogućnost priziva savjesti. Sve suprotno je iskrivljena slika ljudskosti, prava i morala.

Doc. dr. sc. Morana Brkljačić, dr. med.

Predsjednica Povjerenstva za medicinsku etiku i deontologiju HLZ