Nepovoljan odnos javnosti prema liječničkom staležu u našem društvu, nažalost, ne utječe na liječnike poticajno kako bi svojim kolegama sačuvali dostojanstvo i unaprijedili im društveni status. Dapače, već tijekom akademskog obrazovanja određeni studenti stvaraju odnos s negativnim predznakom prema nekim kolegama, prvenstveno onima koji potječu iz liječničkih obitelji. Neosnovano ih optužuju za prednosti i povlaštenost, ponekad s komunikacijom dalekom od minimalnih obilježja intelektualaca. Takav se odnos nastavlja i po stjecanju liječničkog naziva među vršnjacima, a ne sasvim rijetko i među starijima koji odlučuju o zasnivanju radnog odnosa, odnosno daljnjeg obrazovanja i stručnog usavršavanja mladih kolega. Odluka o nastavku tradicije u liječničkoj obitelji u drugoj, trećoj ili čak četvrtoj generaciji nosi sa sobom široke spoznaje o zahtjevnosti i lišena je svakog nerealnog očekivanja od budućeg zanimanja, a ponajprije donosi veliku odgovornost. Ona se odnosi na stjecanje što temeljitijeg obrazovanja s već visoko postavljenim kriterijima unutar vlastite obitelji, kao i odgovor na očekivanja nastavnika i starijih liječnika, uz neprekidnu potrebu za dokazivanjem među parnjacima. Uspije li udovoljiti svemu navedenom, stremeći uvijek naprijed i više, najmlađi liječnik u obitelji se s vremenom oslobađa tereta i stekne ugled među kolegama. Učiti od predaka koji su postajali liječnici u vremenu kada se ugled stjecao istodobno s diplomom medicinskog fakulteta i nije neosnovano dovođen u pitanje, dragocjenost je koju nitko ne može ugroziti. S gledišta liječničkog staleža, liječnička tradicija donosi kvalitetu koju ne treba zanemariti.
Ključne riječi: ugled liječnika, međukolegijalni odnosi, nova generacija u liječničkoj obitelji
Mr.sc. Andrea Dasović Buljević, dr med
Klinika za pedijatriju KBC-a Zagreb i
Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
andrea.db.savoya@gmail.com